Dolapi na Trebišnjici padaju u zaborav

06.03.2010. TREBINJE - Dolapi ili kola na Trebišnjici, koji su služili za navodnjavanje oranica, iako česti slikarski motivi i dio trebinjskih razglednica, padaju u zaborav i sve ih je manje na ovoj rijeci. Trebinjski lingvista Savo Pujić napisao je, kaže, upravo iz tog razloga monografiju posvećenu tim starim objektima, za koje ne postoji pisani trag od kada datiraju. Međutim, prema njegovim riječima postoji legenda da je neki Mujaga Hadžihasanović, idući na ćabu u Meku, vidio ovakvo kolo na Nilu, zapamtio ponešto sa njega i tome slično napravio u Trebinju.

"Od sredine 19. vijeka postoje pisani tragovi o trebinjskim kolima, ali su se, po mom računu, morali pojaviti početkom 18. vijeka, a kako sam uspio naći podatke, od tada do danas ih je na Trebišnjici bilo oko 60", kaže Pujić.

Kolo nije mogao sagraditi bilo ko ili finansirati njegovu gradnju, tako da su samo najimućnije trebinjske porodice poput Hadžihasanovića, Ćatovića, Bakšića, Dučića i Ivankovića imale svoje dolape, ali se nakon Prvog svjetskog rata agrarnom reformom, prema kojoj je zemlja prešla u vlasništvo onih koji je obrađuju, i udio vlasništva u dolapima dijelio.

Pujić navodi da su čuveni majstori za pravljenje kola bili Nazif i Džafer Arslanagić, Pero Vučurević, te nekoliko majstora iz porodice Kruševac. "Najteži dio u gradnji kola bilo je sagraditi ustavu, odnosno jaz koji zadržava vodu, nakon čega bi se gradila kulina, kameni dio u koji je umetnuto kolo i iz koga se kasnije voda odvodi razvodnom mrežom po svim okolnim njivama", objašnjava Pujić.

Najprije bi se, kaže, majstori namučili da pregrade jazom rijeku, a kada se to uradi i napravi kulina, onda bi se na nivelisanom mjestu blizu kola napravio "terđaj" gdje bi se sklapala konstrukcija, a onda dvadesetak ljudi ubacuje kolo u kulinu.

Vijek trajanja kola zavisio je, priča Pujić, od vrste drveta pa je, ako bi drvo bilo jelovo, što je slabog kvaliteta, kolo trajalo svega pet do desetak godina, ali bi od mulike, vrsta bora, trajalo i do 50 godina.

"Stari majstori bi kazivali da bi, da su imali pocinčane čavle koji su se tada nabavljali iz Amerike, mogli napraviti kola koja bi trajala i po 80 godina", dodaje Pujić, objašnjavajući da tada nije bilo ni sredstava za zaštitu drveta od truljenja u vodi, pa su kola brzo propadala i to tako što bi takozvano srčište najprije propadalo, pa bi se nakon toga kolo jednostavno samo sasulo.

Svjesni toga, ljudi su, kaže, najprije katranom štitili upravo to srčište, a onda su se, ekonomskim jačanjem stanovništva, zaštitnim sredstvima premazivala i cjelokupna drvena konstrukcija. Na cijeloj Trebišnjici je, prema podacima koje je Pujić sakupio, od pomenutih 60, bilo samo jedno željezno kolo iz koga se zalijevala nekadašnja školska bašta gdje su učenici uzgajali povrće i to kolo je i danas čitavo, ali je nakon izgradnje brane Grančarevo premješteno na drugo mjesto.

Danas je na Trebišnjici od svega toga ostalo samo nekoliko kola koja je, izgradnjom hidrosistema na rijeci, preduzeće "Hidroelektrane na Trebišnjici" rekonstruisalo i dalo ponovo stanovništvu na upotrebu. Sve što se moglo zamijeniti metalnom konstrukcijom zamijenjeno je, tako da više nema potrebe za stolarima koji bi ih popravljali, ali oni i dalje služe svrsi i podsjećaju na nekadašnja vremena.

U baštama mrtva kola

Osim kola na Trebišnjici koje je pokretala direktno voda, postojala su i takozvana mrtva kola koja su bila u baštama, a voda dolazi direktno ispod njih. Postojale su dvije vrste ovih kola i to jedna koja je radila na način da su vlasnici kola tabanali, odnosno hodali u mjestu kako bi kolo razvelo vodu, a drugo je radilo tako što bi ga pokretao konj ili magarac. Kapacitet ovih kola je bio mali i služila su tek za zalijevanje bašte do dva dunuma zemlje.

V.D.