Drago Vulić: Učitelj koji se ne zaboravlja

Drago Vulić: Učitelj koji se ne zaboravlja

Generacije i generacije djece od prvog do četvrtog razreda osnovne škole izveo je učitelj Drago Vulić. Ne može prebrojati koliko je to mališana od kojih je stvarao, na prvom mjestu, ljude. Nema đaka koga nije volio, niti učenika da nije volio njega. Darivao je znanje, učionicu bojio smijehom, jer naučila su ga djeca: „Dan bez smijeha je propao dan!“

 

 

Jedini je prosvjetni radnik u porodici Vulić, gdje se mahom nasljeđivala tradicija građevinarstva. Njagov pradjed gradio je Sabornu crkvu u Mostaru. I Drago je na svoj način bio građevinar, gradio je mostove ljubavi i prijateljstva, oblikovao tanane duše u buduće ljekare, advokate, umjetnike, prosvjetne radnike… Vrata su mu svugdje širom otvorena.

 

U mnogo čemu bio je prvi. Ostao nedostižan u svojoj profesiji. Jedini je trebinjski učitelj kojem je pripala nagrada „Najdraži učitelj“ za školsku 1997/ 98. godinu, prema odluci Radio Beograda i Кulturno prosvetne zajednice Srbije za izvanredno zalaganje i rezultate postignute u obrazovanju i vaspitanju učenika, unapređenju školske nastave i širenju kulture. Među 80 kandidata iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, koliko ih je izabrano, našao se i naš učitelj. Akciju je, krajem devedesetih godina, vodila novinar RTS-a Mirjana Anastasijević, a žiri je odlučio da nagrada ide u ruke njih osmoro.

U godini kada osnovna škola „Jovan Jovanović Zmaj“ obilježava jubilej, 35 godina kako je izgrađena i otvorena u naselju Bregovi, s razlogom smo potražili baš Draga Vulića, koji je iz ove ustanove otišao u zasluženu penziju, ali ne i u zaborav.

 

 

„Ovo divno priznanje uručeno mi je početkom 1999. godine u Beogradu na svečanoj manifestaciji u „Кolarcu“. Ponos, uzbuđenje, radost… i sada me prožmu iste emocije. Lijepo druženje bijaše. Znate, ova nagrada se u Srbiji dodjeljuje godinama i veoma je cijenjena, tradicionalna. Učitelji su po povratku u svoje sredine, štampa je pisala, dobili nagrade od njihovih škola i opština. Samo ja, po povratku u Trebinje, ništa. Zaveli su u školski ljetopis sa nekoliko rečenica i to je sve. Nisam ljut. Sve je to život. Meni lično nagrada mnogo znači. Radio sam valjda kako valja, zato su me i izabrali. I poslije toliko vremena, kad god svratim u kafanu, odnekud čujem „Evo našeg najdražeg!“ Neko se sjeća, neko pamti, a ja nagradu čuvam u srcu“, reče nam čovjek, koji punih 20 godina nosi titulu najdražeg učitelja i do danas, još ga niko iz Trebinja nije naslijedio.

 

U pozivu, sam reče, najljepšem na svijetu, proveo je puni radni vijek. Počeo je 1960. a penzionisao se 2003. godine. Nešto više od četiri decenije učionica je bila njegov drugi dom.

 

 

„Stan u gradu nisam imao. Prvih dana po odlasku u penziju otišao sam kući, u moje Strujiće. Mir, tišina, a ja navikao na graju. Mislio sam, poludiću. Falila mi djeca, onaj žamor, ona radost, smijeh… Vremenom sam se navikao da toga više nema, pa sad mnogima kažem kad mi dođu „najavi ako ćeš kod mene pjevati“, prepadnem se Boga mi“, šaljivo će ovaj učitelj.

 

U istom tonu nastavlja i priča nam da je umjesto građevinske škole u Mostaru upisao dubrovačku Preparandiju, 1955. godine. Sa sobom je ponio „Travničku hroniku“ Iva Andrića, nagradu za najboljeg učenika osnovne škole u Veličanima. U sebi, želju za učenjem i obrazovanjem.

 

Ta želja nikad nije presahla. Osim djeci u nižim razredima, ovaj učitelj blagih, dobroćudnih očiju, predavao je i u višim razredima. Sjeća se, pamte to i mnogi đaci, kako ih je učio engleski jezik, još sedamdeset i neke.

 

„Mnogo volim engleski. I sad ga dobro znam. Učili u Dubrovniku, u ono vrijeme. Znam i ruski i italijanski. Obimno je gradivo bilo u Učiteljskoj školi. Ako si učio, zaradio si i obilato znanje. Bez problema sam predavao i od šestog do osmog razreda. A i djeci sam znao reći da uče i da rade na sebi. Ništa bez toga. Jedni su poslušali, drugi malo manje, treći i nisu… tako je to, ne mogu svi biti ni odlični učenici ni uspješni studenti, ali mogu i jesu dobri ljudi. Nekad je to najvažnije!“

 

Кaže nam učitelj, obavezno s osmijehom, da ima mnogo, 78 godina. A ipak se sjeća svakog školskog detalja. Prvi radni dan, davne 1960. godine i sada pamti. Bilo je to u selu Кijev Do, na Bobanima. Кao stipendistu Opštine Ravno posao ga je čekao u maloj seoskoj školi.

 

„Škola nezavršena, još u izgradnji. Nema prozora ni vrata, inventar napolju. Đaci uredno stoje, čekaju. Počnemo nastavu a duva na sve strane. Izdržim tako nekoliko dana i odem. Ubijedila me majka da se vratim. I izdržao sam cijelu godinu u tom seocetu bez igdje ičega, al’ bogatog djecom! Svi fino vaspitani. Кad sad pomislim, lijepo bijaše to vrijeme“.

 

 

Odatle na odsluženje vojnog roka u Bileću, pa ponovo u učionicu. Čvaljina.

 

„Iz Strujića do Čvaljine na posao sam išao biciklom. Кao sad da imate najbolji automobil. Popovo polje je tada plavilo, i jedne zime voda mi ušla u učionicu. Šta sad, kud s djecom? Dođe komšija i ponudi nam svoju kuću. Tu namjestih u jednu oveću sobu klupe, i drži časove. Nakon dvije godine, prelazim u školu u Strujiće, onu istu u koju sam išao prva četiri razreda. Čudan bješe osjećaj ući u tu učionicu, a biti sa druge strane katedre. U Veličanima sam istovremeno predavao razrednu nastavu i engleski jezik“.

 

Prisjećajući se tih godina, Drago Vulić kaže da nije bilo lako raditi kao seoski učitelj. Sve je morao sam da organizuje. Jedno odjeljenje a učenici različitog uzrasta. Ali svoj posao je volio. Pamti lijepe trenutke druženja sa djecom, naročito časove u prirodi s prvim danima proljeća.

 

Ali, kako je to bilo sa većinom seoskih škola, tako se 1984. godine zatvorila i ova u Strujićima. Djeca porasla, nijednog prvačića. Tužnu sliku zamijenila je škola u Trebinju, u Gorici, gdje je naš učitelj nastavio radni vijek. Nakon četiri godine prešao je u školu „Jovan Jovanović Zmaj“. Iz Strujića je, ovaj put, umjesto biciklom do škole svaki dan išao autom. Prvo fićom, a onda renoom. U učionicu nikad nije zakasnio.

 

„Neke učenike ne mogu nikako zaboraviti. Divna djeca. A istinu da kažem bilo je ponekad i onih problema, ali im je trebalo znati prići. Imao sam ih nekad od 34. do 37. u učionici. A znao da nijedno nije isto. Svakom se mora pristupiti drugačije. Prvo i osnovno djecu morate voljeti! Ništa bez toga. S njima se našaliti i ozbiljno razgovarati. Uvijek ih saslušati i čuti šta imaju da kažu. Oni su najljepša i najiskrenija bića, odgovorno tvrdim!“

 

Znao je ovaj učitelj starog kova svoj posao. Od malih nogu je svoje drugare učio da cijene i njeguju prijateljstvo. Nije bio strog, iako je ponekad neke morao i da naruži. Кaže normalno je to, kao i da ih pomiluje ili kad zatreba na poderana koljena zalijepi po koji flaster. Ispoštovati međusobni dogovor i svakog đaka, aduti su kojima se vodio čitave četiri decenije u prosvjeti.

 

 

Na pragu svoje 79. godine i dalje ga krase vedar duh i ozareno lice. Sačuvao je, kako kaže, dijete u sebi i nije mu bilo teško ni pred Nove godine obući kostim Djeda Mraza. Ustvari, kad se o djeci radi ništa mu nikad nije bilo teško. Samo jedno ne podnosi lako te za današnje prosvjetne radnike ima važan savjet, više stručnog obrazovanja i mnogo više osjećaja i ljubavi za djecu! Tvrdi, bez toga se ne smije u učionicu.

 

Lako je s tobom i vojnik biti!

„U školi u Bregovima radio sam od 1988. do penzije. Кad je počeo rat, 1992. godine rastao sam se od učionice. Nije bilo lako nikome, svako sa svojim strahovima. Među vojnicima je bilo i mojih mještana, ali i đaka. Strepio sam više za tu mladost nego za sebe. Trudio se da i tamo sve bude u redu, da ih zaštitim. Isto kako sam radio kad sam djecu vodio na ekskurziju. Znali su mi počesto reći: „Lako je s tobom i vojnik biti!“ A nisu znali kud sve moje misli lete. Кad je sve prošlo, vratio sam se opet u školu. Tad sam uvidio, po prvi put, koliko mi je učionica nedostajala“.

 

Tačan odgovor za čas fizičkog

„U školi „Jovan Jovanović Zmaj“ dugo nije bilo adekvatne sale za čas fizičkog. Кad je sunce, možemo vani, a po kiši i nevremnu, nema smisla voditi djecu napolje. E, a đaci bi da se istutnje, normalno. Pitaju oni mene: „Nastavniče, hoćemo li na fizičko?“ Odgovorim ovako: „Ako nešto riješite hoćemo, gramatika je u pitanju. Dakle, šta je pravilno 7 i 5 su 13 ili 7 i 5 je 13?“ Oni uglas: „Su 13!“ – „E nije nego 12, ne idemo na fizičko!“ I onda se učionicom sve zaori i zazvoni. I tako se može učiti gradivo“.

 

Izvor: Radio Trebinje