Branka Đukić (18) iz sela Meteha kod Plava nastradala je na stravičan način kada su dvojica Albanaca pokušala da je siluju, a kada im to nije pošlo za rukom, kukavički su pucali nesrećnoj djevojci u glavu! Priča o njoj već godinama se prenosi i ledi krv u žilama svakome ko je čuje.

Tog 2. septembra 1975. godine, Branka je pošla da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana po podne vratila se autobusom na Čakor i, pošto je autobus saobraćao samo do vrha planine, jedan dio puta morala je da pređe pješice.



Tu su je presreli Rustem H. i Gani K. iz okoline Peći i pokušali da je siluju. Uspjela je da im se otrgne, pljune jednog od njih i lupi mu šamar, ali su joj oni, dok je bježala, pucali i pogodili je u glavu.


Kada su vidjeli šta su učinili, dvojica Albanaca su u panici pobjegli i ostavili nesrećnu djevojku. Igra sudbine je htjela da sutradan tom stazom prođe upravo Brankin otac, Rade, koji je pošao ka Peći da traži svoju mezimicu. Podigao ju je i na rukama odnio kući.


Rustem H. i Gani K. nisu poricali krivicu, priznajući da su htjeli da je siluju jer je Srpkinja, a od njihovog priznanja i jezive smirenosti na suđenju, svi su se sledili.


Poslednji dan suđenja bio je 4. decembra 1975. godine. U trenutku kad je advokat jednog od optuženih u završnoj riječi zatražio oslobađajuću presudu, Rade Đukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj koji je u sudnicu unio sakriven ispod pojasa i sa dva metka ubio Rustema Hasanmetaja, koji je pucao u njegovu Branku. U tom trenutku se njegov saučesnik bacio na koljena i samo brzom reakcijom policije, on je preživeo.


Kada su ga uhapsili, Rade je policajcima rekao:“ Pazite da ne ubijete nekoga, metak je još u cijevi“, misleći na svoj pištolj, jer, prema riječima onih koji su ga poznavali, zasigurno mu je namjera bila samo da osveti smrt svoje ćerke, a ne da povrijedi nekog nedužnog.


Priča kaže da je prilikom hapšenja mirno rekao: „Drugačije nijesam mogao“, a kasnije se ispostavilo da se za ovu osvetu dugo spremao, pa je čak i smršao da bi pištolj mogao da sakrije ispod rebara.

Iako je presuda za svirep zločin nad Brankom već bila donijeta, 15 godina strogog zatvora za ubicu, a 13,5 godina za saučesnika, sudija je zbog novonastale situacije obustavio proces protiv Rustema.


Prvostepeni sud kvalifikovao je ovo djelo kao „ubistvo iz bezobzirne osvete“ i odredio mu kaznu od osam godina zatvora, ali je Vrhovni sud Crne Gore prihvatio zahtjev odbrane da se Đukiću sudi za „obično ubistvo“, pa je osuđen na pet godina.


Uslijedila je peticija sa potpisom 75.000 građana, tražeći njegovo oslobađanje, a advokati iz Beograda, Veljko Guberina i njegov saradnik Milan Vujin prihvatili su se odbrane i to besplatno.


Brankini posmrtni ostaci prenijeti su 25. avgusta 1991. godine u Spuž, gdje i danas počiva, a pored uspomene na nju, sve ove godine živi priča o njenom dostojanstvu , ponosu i čednosti na koju nije dala ni po cijenu života.


Izvor: Govori Srbija