Kada je nakon završenog Učiteljskog fakulteta, želje za daljnjim usavršavanjem i upisanih magistarskih studija, Trebinjka Zoriva Bovan shvatila da mjesta u struci nema, pokrenula je vlastiti posao. Bez obzira na rizik koji takav potez sa sobom nosi, otvorila je slastičarnu u Kastelu.


„Prihvatila sam činjenicu da se u skorije vrijeme neću baviti prosvjetnim radom, a od nečeg mora da se živi. Makar radim ono što volim. Imam i tu privilegiju da se družim sa djecom, jer organizujemo dječije rođendane. Kad ne mogu u učionici, mogu među slatkišima!“
Slastičarnu je nazvala “Torta i po”, a ako se kome učini neobičnim što je za datum otvaranja odabrala posljednji dan Stare godine, Zorica kaže to nije bilo slučajno.
„Tog dana, kada se svi nečemu nadaju, ja sam odlučila da uradim nešto konkretno. Htjela sam da to bude dan koji će se pamtiti po mirisu kolača, ugođaju koji nas uvijek vrati djetinjstvu, podsjeti na neko prošlo vrijeme i one, bez kojih nam život ne bio potpun. Da sa takvim emocijama krenemo u nove početke i praznične dane“, priča nam Zorica, kojoj je, potreba da sebi obezbjedi posao, bila lajt motiv da ljubav prema poslasticama, konačno preraste u više od toga.
U slastičarni joj pomažu drugarica od djetinjstva i sestra, a sve najbolje funkcioniše kad im u pomoć priteknu mame. Imperativ ovih pet dama su domaći recepti, po neki stari i više decenija.
„Na poslu vlada prava porodična atmosfera! Trudimo se da odgovorimo svakom zahtjevu i ispoštujemo recepte. Držimo se starih, provjerenih receptura, koje su na moju sreću, mama i baka sačuvale. U ponudi uvijek imamo šape i grčku baklavu po bakinom receptu, koje, interesantno, nigdje u Trebinju nisam vidjela u prodaji. Divan je osjećaj kada vam stariji ljudi navraćaju po kolače njihovog djetinjstva. A tek kada odu srećni, vjerujte, meni je srce puno“, iskreno priča ova mlada Trebinjka.
Da pravi kolače naučila je od malena. Ali, to nije jedino što zna da radi. Iza sebe ima čitav popis poslova. Za svojih, svega, dvadeset pet godina usavršila se kao pica majstor i frizer. Radila više sezonskih poslova, te izrađivala nakit, a sve kako bi olakšala roditeljima i sebi omogućila finansiranje studija.
„Živjelo se teško. Iz Konjica, gdje sam rođena, u Trebinje smo izbjegli kada sam imala četiri godine. Roditeljima nije bilo lako da nas školuju i kada je došlo vrijeme za fakultet, osjećala sam neku vrstu odgovornosti prema njima, da im na neki način olakšam. Oni to nisu tražili. Bila je to moja odluka“.
Kako na prvoj, tako i na ostalim godinama studija, sve ispite položila bi u junskom roku. Ljetnji odmori bili su radni.
„Dvije sezone zaredom u Arilju sam brala maline. Prilično naporan posao. Radi se od pola četiri ujutru do devet naveče. Na trećoj i četvrtoj godini radila sam sezonski u Popovom polju, na branju jabuka i grožđa. Nisam imala vremena za odmor, ali kada posmatram sa ove distance, bitno je da sam tim novcem osigurala ostanak na fakultetu“, naglašava Zorica.
Za sebe kaže da su je životne okolnosti u kakvim je odrastala učinile zrelijom i odraslijom od svoje generacije, te da je rano uvidjela da, za razliku od vršnjaka, ima drugačije djetinjstvo. Ono čime može da se poredi sa prijateljima, je činjenica da je rasla okružena ljubavlju i pažnjom.
„Bez obzira na rat i sve što nas je zadesilo, imala sam srećno djetinjstvo. I ma koliko da je roditeljima bilo teško, nisu to pokazivali. Uspjelo im je da nas zaštite. Ali ipak, duboko u sebi, uvijek sam osjećala, kako tu njihovu požrtvovanost, na neki način moram da uzvratim. Valjda mi je zato jako čudno kada vidim mlade koji nemaju nikakvu ambiciju da se pokrenu i urade nešto sa svojim životom, već samo čekaju da se nekim čarobnim štapićem stvari dese same od sebe“.
Svjesna da je jedina “magija“ koja će joj omogućiti završetak studija rad, istom mišlju vodila se i nakon što je diplomirala. Kada frizerski salon nije zaživio, poslušala je mamin prijedlog i upustila se u avanturu sa tortama i kolačima. Kaže da je, iako radi dvadeset četiri sata dnevno, zadovoljna poslom koji je usrećuje.
A umijećem pravljenja kolača, Zorica usrećuje i sve one koji u njenu slastičarnu navrate da zaslade dan. I dok stariji Trebinjci uglavnom uživaju u suvim kolačima, dotle se oni mlađi opredjeljuju za modernije varijante – sve vrste čokoladnih poslastica. U slastičarni se trude da zadovolje svačiji ukus, a najvažnije je da su kolači i torte uvijek svježi. Ipak, najveći izazov, priznaje, predstavlja joj ukrašavanje torti, koje radi ručno.
„Nisam još u mogućnosti da kupim mašine za pravljenje dekorativnog materijala, tako da jedino čime raspolažem je mojih deset prstiju i mikser. Za sada se snalazim ovako i dobro nam ide. Teže jeste, ali najbitnije je da su mušterije zadovoljne, i da dođu ponovo!“
Ističe da prilikom narudžbi torti uvijek ispoštuje recepte, ali kada je riječ o ukrašavanju, ne može da odoli, a da na svakoj ne doda po koji svoj detalj.
Stava, da se savršenstvo teško postiže, te da je pred njom mnogo učenja u poslu poslastičara, Zorica vjeruje da je, pronikavši u najtananiji dio sebe, konačno otkrila istinsku ljubav, zbog čega je apsolutno srećna. Priznaje i da joj je ponekad žao što djeci ne predaje u školi, ali da takve misli brzo otjera.
„Mlada sam, možda ću jednog dana i biti nečija učiteljica. Do tada, uživam ovdje gdje jesam. Važno je da radite na sebi i vjerujete da mnogo toga možete postići. A ono što je po meni najbitnije, da sačuvate ono dijete u sebi. Tada je sve lakše i jednostavnije!“ Prva svadbena torta, najveći izazov
Narudžba za prvu svadbenu tortu stigla mi samo mjesec dana nakon otvaranja slastičarne. Osim te jedne, glavne, za istu svadbu naručili su nam još sedam torti. Bila sam van sebe da li ću uopšte sve stići. Na sreću, sve se dobro završilo, čak i prevoz do svadbenog salona. Na kraju sam bila u strahu, šta ako se torte prevrnu dok ih vozim?! Odgovornost je to. Ali valjda, neko to na kraju sve posloži kako treba.
Čokoladni ili starisnki kolači
Najbolje nam do sada prolaze čokoladni mus, čokoladna torta s rumom, snikers kolač i naravno naša torta i po. To su poslastice koje svakom preporučujem. Nezaobilazne kod Trebinjaca su i šape, baklava, hurmašice, šampita, krempita, tulumbe i još dvadesetak vrsta sitnih kolača. Bliži se ljeto i planiram da pravim kremaste i voćne poslastice, možda čak i šejkove. Ko voli nek izvoli, svi su dobrodošli!
Maja Begenišić/Glas Trebinja